Prvo poglavlje
Upravo sam došao kući, nakon sjajnog treninga, i počeo si pripremati jelo, kada je ušla u kuhinju mama.
-Kako je bilo na treningu – upitala je
-Dobro. Radio sam ruče i preču. Osjećam se super, iako sam malo umoran od ovog cijelog dana.
-Rekla sam ti da ti je prerano buditi se u 5 svako jutro. Moraš malo naučit da se opustiš nekad i usporiš. Ne možeš cijelo vrijeme radit na 100%. Daj si malo odmora sutra. Uspori malo.
-Da, u pravu si. Pokušat ću.
Dalje smo sjedili šutke dok sam ja jeo. Nakon toga sam još čitao i otišao spavati.
Ujutro me probudio alarm u 5 i 15. Kad sam ugasio alarm, jedva sam gledao i otišao obaviti jutarnju higijenu. Dok sam se gledao u ogledalo s napola otvorenim očima, mislio sam što mi ovo treba i zašto ovo radim. No brzo je tu misao zamijenila ona o tome da je ovo proces i da će se sve to isplatiti jednog dana. Na kraju, uvijek si kažem da uživam u procesu i nekako se volim tako rano buditi i raditi odmah.
Sjedeći na svojoj stolici trznuo sam se i pogledao na sat dok su mi ruke još bile na tipkovnici. Bilo je 7 i 15. Tih sat vremena koje sam proveo radeći prošlo je kao 5 minuta. Ustao sam i otišao na doručak gdje sam ponovno pričao s mamom.
-Kako si spavao? – upitala je
-Dobro. – odgovorio sam i nastavio – malo mi je bilo teže probuditi se, no kad sam se umio, vrlo sam se brzo razbudio i dobio nekakav naboj i motivaciju. Sve ide lakše kad si kažem da trebam uživati u procesu. I onda stvarno i uživam.
-To je super. Samo pazi da si u granicama svoje snage i da se znaš rasporediti kako treba. Da ne bi otišao predaleko.
“Filipe, dođi ovdje” začuo sam trenericu kad sam došao u dvoranu – “imam ti nešto za reći”.
Što se to događa, pomislio sam baš u trenutku kada sam osjetio taj nabooj i osjećaj energije koji dobijem svaki puta kada uđem u dvoranu da idem trenirati.
-Vidi, situacija nije najbolja. Ovo nam je zadnji trening ovaj tjedan i do daljnjega. Zatvaraju nas. – rekla je trenerica.
-Šta!! – odgovorio sam. – kako je to moguće, pa svejedno nas ima samo nekoliko u dvorani i nismo u kontaktu doslovno.
-Znam, znam, i meni nije jasno, no ne možemo ništa napraviti. Pokušali smo pisati svima, no bezuspješno. Do daljnjeg ćemo morati trenirat kod kuće.
Klimnuo sam glavom i spustio pogled prema podu. Zašto je sada ovo bilo potrebno, zašto se to moralo dogodit. Taman sam počeo raditi na novim stvarima i učiti nove elemente.
-Što je tu je, moramo to prihvatit i iskoristit najbolje što možemo – uzvratio sam nakon stanke.
-Da, tako je. Nećeš ti puno izgubit, sigurna sam – podržavala me trenerica – nastavi raditi koliko god možeš kod kuće i sigurna sam da se brzo vraćamo u dvoranu i ovaj dosadašnji ritam.
-Dat ću sve od sebe – rekao sam i vratio se treningu.
Dok sam sjedio na krevetu, razmišljajući o treningu s kojeg sam se upravo vratio, na kojemu sam odradio sve što sam mogao kako bi se zadovoljio i imao dovoljno pozitivnog osjećaja dok sljedeći puta ne dođem u dvoranu, kroz glavu su mi prolazile misli o tome kako trebam nastaviti dalje.
Nisam do sada nikad bio u sličnoj situaciji. Ono što sam prije mogao raditi, ali nisam, sada je postalo obvezno i jedini izlaz. Kako sad trebam nastaviti dalje? Što ću raditi na treninzima i kako će to izgledati? Koliko dugo ću ovako morati trenirati? Moram nešto smisliti i nastaviti u što boljem tempu. S tim mislima sam zaspao i probudio se sljedeće jutro.