Drugo poglavlje
Umivajući lice nakon buđenja, samo sam najednom izbacio oči i pogledao se u ogledalo sa smješkom. Palo mi je na pamet što ću napraviti. Odmah sam pronašao bilježnicu u koju ću pisati treninge i odlučio tu napisati ciljeve koje želim ostvariti u ovom periodu u kojem ću trenirati kod kuće.
Trebalo mi je dosta vremena da odlučim o tome što ću raditi i koje ću elemente postaviti kao ciljeve. Iako mi je na primjer stoj na rukama odmah doša na um, trebalo je još razmišljati. Nakon 2 minute, smislio sam i odlučio na čemu i koliko trebam raditi.
Odlučio sam popraviti stoj na rukama, tako da bude pravilniji i da ga mogu dulje držati(više od minute). Osim stoja, želio sam naučiti raditi sklekove u stoju(5 komada u jednoj seriji), te moći napraviti što više špičaka iz raznožnog prednosa(5 minimalno).
Prvi trening je prošao sjajno. Iako je trebalo malo vremena da se prilagodim, kad sam uhvatio ritam i prihvatio da će mi neki određeni period ovo biti dvorana, dao sam pun gas i radio što sam bolje mogao.
Ništa drugo mi nije bilo na umu cijeli dan nego trening. Kad je napokon došlo vrijeme za trening, zahvaljujući mojoj navici treniranja, nije mi bilo problem započeti. Odlučio sam trčati po stepenicama u kući kako bih se zagrijao. I to je funkcioniralo odlično.
Nakon razgibavanja sam krenuo raditi i glavni dio treninga. Ostvarivati i približavati se ciljevima koje sam postavio. Prvo sam vježbao stoj na rukama. Snimio sam jedan pokušaj držanja stoja na rukama. Ne mogu vjerovati, kako mi je nepravilan stoj na rukama. Nisam niti znao koliko mi je nepravilan dok sada nisam snimio i pogledao. Najgore od svega je što me cijelo vrijeme osjećaj zavaravao da je stoj dobar, a zapravo tu ima još puno za raditi. Sklekovi u stoju na rukama također su bili slabi, ali tu sam vidio i osjetio veliki potencijal i prostor za napredak te sam bio vrlo optimističan ono njih.
Što se tiče špičaka, i on je bio slab. Djeluje kao da skvrčim ruke, iako su mi zapravo pružene, no kao i u stoju na rukama, problem je u mojim ramenima. Nisam dovoljno fleksibilan u ramenima i to me sprječava u tome da imam pravilan i ravan stoj, te da radim lagano i lijepo špičake.
Na tome moram više poraditi. Čudno mi je kako to prije nisam zamijetio. 10 godina mi je trebalo da to shvatim. No, dobro, neću sada žaliti za prošlošću, idemo iskoristiti ovo vrijeme koje imam najbolje što mogu.
I to sam i napravio. Bacio sam se na posao i već sutra sam krenuo intenzivno raditi fleksibilnost ramena. Nekako mi, srećom, to nije bila toliko teška bol za trpiti. Puno ju lakše podnosim nego recimo bol koju osjetim kad radim pretklon ili špagu. Naravno, ono što je bio teži dio je trpjeti tu bol dovoljno dugo da bi mi se ramena razgibala i otvorila.
Dan za danom, trening za treningom, gurao sam ramena prema podu što sam više mogao. Napredak je bio vrlo spor i slabo vidljiv. Na trenutke me to znalo obeshrabriti, no promijenio sam perspektivu i posvjestio si da je ovo dugoročna igra. Maraton. Trebam si dati vremena i dovoljno vježbati pa će sve doći na svoje. Iako, nije bilo baš isto trenirati kao u dvorani.
Ono što mi je najviše bilo čudno kod treniranja kod kuće je osjećaj. Trebalo mi je nekoliko treninga da bih se priviknuo na taj osjećaj i atmosferu treniranja kod kuće. No, jednostavno nisam stajao niti posustajao. Trenirao sam redovito kao i do tada. Nekim danima sam čak znao i odraditi po 2 treninga u danu. Sve do jednog dana, kad više nisam mogao.
Probudio sam se sav u bolovima i hodajući do kuhinje razmišljao o tome što sam do sada napravio. Napredak je bio vidljiv i dobar, ali svejedno slab i ispod očekivanja, i nisam mogao više ovako. Stalno u istom prostoru, stalno isto i idem kao muha bez glave.
-Dobro jutro. -pozdravila me mama.
-Dobro jutro. -odvratio sam.
-Kako si.
-Nije naročito dobro. Mislim dobro jesam, i zadovoljan jesam, ali nekako sam iscrpljen i zasićen ovog ritma. Ne mogu više ovako.
-Da, lijepo sam ti rekla da se trebaš bolje rasporediti u vremenu. Ne možeš cijelo vrijeme na 100% raditi. Nekad treba i malo usporiti kako bi imao energije za sve. Rasporedi aktivnosti i snagu tako da možeš sve odradit i izdržat cijeli dan i da opet možeš i sutra raditi.
Pogledao sam ju klimnuo glavom. Kao da mi je nešto u glavi kliknulo i postalo jasnije. Cijelo sam vrijeme do sada stalno rintao i jurio 100 na sat i polako se energija počela trošiti. Jer ne mogu zaista cijelo vrijeme ići i raditi na rubu svojih mogućnosti. Na skretanju i raskrižju treba malo usporiti. Odlučio sam malo o ovome sam razmisliti. Tek što sam ušao u sobu, čuo sam mobitel na koji mi je stigla poruka.