Treće poglavlje
Sjeo sam na krevet pokušavajući razmisliti o svom rasporedu i aktivnostima te kako da ih bolje uskladim. No, nisam dugo mogao razmišljati o tome jer mi je pažnju odvlačila poruka koju sam začuo kada sam tek ušao u sobu. Nisam mogao sjesti i razmisliti u miru o onome o čemu sam naumio razmišljati.
Morao sam ustati i pogledati mobitel.
“Idući ponedjeljak vraćamo se u dvoranu. Nastavljamo s treninzima, samo natjecatelji.” glasila je poruka koju mi je poslala trenerica.
Cijeli sam pokleknuo od olakšanja i sreće. Spustio sam mobitel na krevet, kleknuo i onda počeo skakati po sobi i trčati. Napokon se vraćamo u dvoranu. Ovo će mi biti najdraži ponedjeljak ikada – pomislio sam.
No, svejedno sam morao razmisliti o svome rasporedu. Nešto je trebalo promijeniti i urediti. Posebno sada kad ćemo se vratiti u dvoranu. Uspio sam se ponovno smiriti te sam sjeo i mislio. Dugo sam sjedio i razmišljao.
Nakon otprilike pola sata, došao sam do nekog optimalnog zaključka o tome kako ću popraviti svoj raspored kako bih imao više energije i bolje se rasporedio. Ono što je preostalo je isprobati radi li na djelu.
Napokon je došao taj ponedjeljak. Jutarnje obveze koje sam imao, odradio sam s velikim zadovoljstvom i nekakvom žurbom. Sve su misli bile usmjerene na trening. Kao i svaki sportaš koji voli svoj sport i trening, cijeli dan sam samo čekao trening. Toliko me dugo nije bilo u dvorani i nisam mogao dočekati da ponovno letim.
Kada sam došao u dvoranu, tamo je već bilo dosta djece koja su trenirala. Čuli su se glasovi, smijanje djece, povici trenera i usklici. Bilo je vrlo živo. Ti su me zvukovi razveselili i stavili mi osmijeh na lice. Odmah sam se bolje osjećao kada sam to čuo.
Brzo sam se presvukao i za minutu sam se već našao u dvorani i pogledom tražio svoga trenera.
-Dobra večer treneru.
-Dobar večer, stigao si.
-Jesam, jesam. Kako Ste? – upitao sam trenera
-Pa tako, može i bolje, ti? – odgovorio je
-Ja sam odlično, spreman za nove pobjede.
-Super onda. Dobro se zagriji pa krećemo radit.
-Može. – odgovorio sam sa smješkom i potražio mjesto gdje bih mogao trčati i zagrijati se.
Brzo sam pronašao malo mjesta u ponoj dvorani koja je odisala životom i pozitivnom energijom. U takvoj je atmosferi jednostavno sjajno trenirati. Iako na prvu pomisao imaš osjećaj da ta djeca samo prave buku i nije moguće u takvom okruženju trenirat. No, ono što je istina je da je to radna atmosfera, i sam lakše i bolje radiš kada vidiš još ljudi oko tebe da rade.
Nije sve loše za loše. I nije sve ono što se čini loše na prvi pogled – uistinu loše. Zapravo, nikad ne znaš koliko je nešto loše ili dobro i kako će to odrediti daljnji slijed događaja.
Dok su mi ove misli prolazile glavom, već sam se bio zagrijao i krenuo raditi. Radio sam preču, koje sam se najviše poželio. Taj osjećaj dok se vrtiš je za mene sjajan. To mi je najveći gušt i zato sam to morao prvo odradit.
Nakon preče, još sam odradio preskok i malo parter. Da još skačem i letim koliko mogu. No, to je bilo to za taj trening. Trebalo se vratiti postepeno. Što sam i radio.
Sljedećih nekoliko treninga postepeno sam pojačavao intenzitet i težinu elemenata. Polako sam vraćao snagu i kondiciju te vježbao elemente koje dugo nisam radio. Super je stvar bila što sam imao vremena pa sam mogao temeljito prolaziti kroz sve elemente i nisam se morao žuriti ni za kakvo natjecanje.
I tako je prolazio dan za danom, trening za treningom. Već sam se vratio u formu, ljeto se približavalo. Ja sam uživao u treninzima svaki dan. Spremao sam se tako za još jedan trening, kada mi je zazvonio mobitel.