Osmo poglavlje
Nakon razgovora s mamom, uputio sam se u svoju sobu, jer mi je trebao mir. Iako se nisam osjećao previše uznemireno, jer sam se trudio biti smiren i svjestan cijelo vrijeme, opet me malo uzdrmao taj događaj.
Kako se sve okrene u trenutku. Jedan čas je sve dobro i normalno, a već u idućem trenutku auto je razbijen, a ti si u bolnici. Za sekundu. Sve ode. Ali i sve prođe. To znači da prođe i ono loše. Ništa ne traje predugo.
Kroz glavu mi se cijelo vrijeme motao scenarij idućih nekoliko dana, dok će mama biti više manje izvan pogona. Gdje ću vjerojatno ja trebati preuzeti malo veću ulogu i obavljanju kućanskih poslova. Sva sreća, imam još 2 brata, koji će moći uskočiti i pomoći. Osjećao sam se nekako dosta zabrinuto zbog svega toga.
Trebao sam se još vremena da se smirim. Legao sam na krevet i upalio si opuštajuću glazbu. Pokušao sam disati duboko i s dugim izdisajima. Jednostavno, opustiti se što sam više mogao. Čak nekao i pobjeći od stvarnosti, u svoje snove i stanje opuštenosti. Jednostavno sam se prepustio osjećaju i smirenosti.
Nakon kratkog vremena, morao sam ustati i presvući se u pidžamu, kako bih mogao potpuno opušteno zaspati. Što sam i učinio. Tada sam legao i utonuo u san.
Idućeg jutra, probudio sam se energičan. Bilo je to jedno od jutara kada se probudim i ustanem lako, te se osjećam super. A onda sam se sjetio da su jučer mama i brat imali prometnu nesreću i da se trebam malo više angažirati oko kućanstva.
Naravno, za mene uvijek postoji to jedno sretno i sigurno mjesto, gdje sam potpuno svjestan i prisutan u trenutku. A to je dvorana. Gimnastička dvorana. Kada tamo dođem, vrijeme staje. Jedino što postoji sam ja i sprava ispred mene i ono što radim. Potpuno uživanje u trenutku.
Razmišljao sam o tome dok sam išao na trening, jer sam se intenzivno pripremao za kontrolni trening koji me čekao uskoro. I dalje sam se mučio sa strpljenjem. Jednostavno sam htio sutra otići tamo i to odraditi. No, trebalo je odraditi sve treninge i dobro se pripremiti.
A nije niti sve išlo planu. Htio sam pojačati skokove koje ću skakati na kontrolnom treningu. Pogreška koju sam napravio je da sam ih kasno počeo vježbati. To mi nije ostavilo dovoljno prostora i vremena da usavršim te skokove i da ih radim na razini koja je potrebna za natjecanje.
Generalno, nisam radio kako sam planirao. No, tako to uglavnom biva. Ne ide sve samo prema gore i prema naprijed. Taj trening, koji sam odradio nakon mamina događaja, bio je ispod svih mojih očekivanja. Jednostavno nisam mogao odraditi kako treba skokove.
Uspio sam približno dobro skočiti svaki četvrti skok. A time nisam baš bio zadovoljan. Iako je bilo još dosta vremena do kontrolnog treninga, nisam se mogao pomiriti s time da nije išlo danas. Osjećao sam se toliko loše.
“To je u redu.” reče mama dok smo se vozili kući, “Nije napredak ravna linija koja stalno ide prema gore.”
“Da, u pravu si. A i imam još dosta vremena do kontrolnog”.
“Pa naravno, imaš i više nego dovoljno vremena. Nekada je bolje nekada je lošije. Kad ide malo lošije, šta treba narpavit?”
“Pa, možda usporit?”
“Usporit, i napravit mali korak, male korake. Koliko god možeš napravit napravi, ali ne stat. I to si ti danas i napravio. Jesi napravio koliko si mogao?”
“Jesam”.
“Eto, napravio si. I to će ti pomoći da sutra, kada bude išlo, ide još i bolje”.
“Da, razumijem. Osjećam se i malo smirenije sada”.