Deseto poglavlje
Odjednom sam se trgnuo i brzo otvorio oči. Oko mene bila je tišina. Ljudi su mirno sjedili, zamišljeno gledali kroz prozor, spavali ili čitali. Gledao sam oko sebe i kroz prozor, pokušavajući dokučiti gdje se nalazim.
Ispred autobusa cesta se protezala u nedogled. Sa strane zelena i prostrana šuma oko ceste, bujna priroda i plodna polja. Zahvaljujući tome što sam dosta puta putovao u Zagreb, prepoznao sam cestu i pala mi je planina sa srca kada sam shvatio da još nismo došli do Zagreba. Opustio sam se i osjetio ogromno olakšanje te se naslonio nazad u sjedalo i gledao kroz prozor.
Uz misli o tome kako ću odraditi svoje skokove, kako će to sve zajedno izgledati, stigli smo do Zagreba. Izašao sam na kolodvoru, koji je bio nekako natkrovljen i nije bilo vanjskog svjetla. Sve je bilo mračno. Našao sam se u masi ljudi. Nisam znao gdje se nalazim, iako sam stigao u Zagreb. Oko mene bila je ogromna gužva i nisam znao gdje da pođem. Gdje se nalazi izlaz prema cesti i gdje će me tata doći pokupiti.
Stao sam, dobro pogledao oko sebe i uočio vanjsko svjetlo koje je dopiralo kroz izlaz na cestu. Nekako sam se progurao do ceste. Sunce je žarilo na nebu iako je još bilo jutro. Ubrzo je stigao i tata s mojom braćom, te smo se zaputili prema dvorani.
“Kako si putovao?”
“Dobro, većinu puta sam spavao, ali sam se probudio taman na vrijeme i uživao malo u putovanju do ovdje. Kako je vama bilo?”
“Super, dovršili smo sve, sve smo isprobali i radi kako treba.”
“Odlično, baš mi je drago.”
Dok sam sjedio u autu, uhvatila me glad. Znao sam da ne smijem jesti ništa prije natjecanja. Ta glad miješala se s osjećajem tjeskobe i treme. Što smo bivali bliže dvorani, više sam postajao nepotrebno nervozan i osjećao se čudnije.
Morao sam se nekako smiriti. Jer, išao sam raditi ono za što sam toliko trenirao i ono o čemu sam toliko sanjao. Sjetio sam se svoje metode disanja kojom sam se smirivao u stresnim situacijama i primjenio ju ovdje. Naslonio sam glavu na sjedalo i udisao na nos u trajanju od 3 sekunde, pa onda izdisao kroz usta u trajanju od 6 sekundi.
Nakon nekoliko udisaja i izdisaja, malo sam se smirio te sam bacio pogled kroz prozor. Vijugave i isprepletene ceste pune auta. Oko njih ogromne zgrade sa reklamama. Napučeno do zadnjeg metra. Djelovalo je nekako nabijeno i preveliko. Naravno, kada nisi naviknut na to, čudno ti je.
Dok sam promatrao okolinu, vrijeme mi je brzo prošlo te smo se našli ispred jednog skretanja, koje kada smo prošli, pojavila se dvorana iza zelenog drveća. Trgnuo sam se iznenađen, obliven osjećajem straha, jer kao da sam htio da put traje što dulje da ne dođemo u dvoranu tako brzo, a s druge strane iznenađen što vidim tu dvoranu.
Parkirali smo ispred dvorane.
“Evo nas” reče tata.
“Da” pogledao sam ga ukočeno.
“Hej, opusti se.” nasmješio mi se. “Uživaj sada. Idi unutra i uživaj u svakom trenutku.”
“Hoću!”.
“Pitaj može li se ući unutra da gledamo, ako ne, do kada ćeš biti?”
“Dobro, poslat ću ti poruku kada saznam. A ostat ću još trenirat poslije tako da do 1 ili pola 2”.
“Uredu. Vidimo se unutra”
“Vidimo se!”
Izašao sam iz auta i ugledao trenera iz Osijeka.