Jedanaesto poglavlje
“Bok treneru.” odmah sam pozdravio.
“Ej bok Filipe, kako si?” nasmješio mi se.
“Evo, super, Vi?”.
“Dobro je. Jesi spreman?”
“Jesam, jesam.”
“Gdje ti je kolega, onaj…?”
“A ostao je kod kuće, kaže da nije još spreman, ali dobro.”
“Aha, ajde dobro. Ništa, idemo unutra.”
“Ajmo.”
Poveo me u dvoranu, kroz ulaz koji je hodnikom vodio u svlačionicu i gimnastičku dvoranu. Dok sam prolazio kroz hodnik, pokušao sam pogoditi kako izgleda ulaz unutra i kako to sve izgleda iz prve ruke.
A malo toga što sam zamišljao bilo je istinito. Kada sam ušao u svlačionicu, već se iz nje vidio dio dvorane. Ostao sam zapanjen. Sve je u svijetlo plavom tonu, jer takve strunjače prekrivaju cijelu dvoranu.
Presvukao sam se užurbano tresući se u iščekivanju, i ne znajući što me čeka u dvorani. Kada sam obukao i majicu za zagrijavanje, stao sam, ispravio se, udahnuo i krenuo u dvoranu.
S obzirom da sam stigao dosta ranije, dvorana je bila gotovo prazna. Nekoliko gimanstičarki je još treniralo. Pogledao sam udesno i ugledao svog prijatelja, s kojim sam pričao o ovom kontrolnom treningu, Augustina. On redovito dolazi ranije u dvoranu, radi i trenira prije svih i ostaje još i poslije. Jedan je od zaista najmarljivijih gimnastičara koje sam vidio. Ima vrlo specifičan put kojim je došao tu gdje je, ali za to je radio kao zvijer i apsolutno je sve zaslužio, a tko zna što ga još čeka.
Krenuo sam prema njemu i odmah mi se iznenađeno nasmješio kada me vidio.
“Ej disi.”
“Disi majsore, kako je.” pozdravio sam ga uzbuđeno.
“Evo, borba, čekamo još.” rekao je sjedajući na strunjaču.
“Aha, ajde super. Jesi spreman, šta radiš danas?”
“Ma jesam, idem s nekim pojačanjima. Radim karike i parter.”
“Oho, šta imaš novo?”
“Idem s duplim naprijed i sa 3 šraube nazad. Malo po malo.”
“Opa, lijepo, lijepo.”
“Ti, kaj radiš?”
“Preskok danas. Skroz osnovno, premet kvrčeni i pružena tsukahara.”
“Pa dobro, fino.”
Sjedili smo nekoliko minuta u tišini. Tada nam je prišao njegov trener.
“Bok, bok” pozdravio je odmah.
“Bok treneru, kako Ste?”
“Ma dobro je, dobro je, ti?”
“Evo, odlično.”
“Ajde drago mi je.”
I on me također pitao što radim, a odgovorio sam isto kao i Augustinu.
Do početka zagrijavanja bilo je još 15 minuta. To mi je dalo vremena da pomno promotrim i upijem doživljaj i dojam ove dvorane. Gledao sam oko sebe diveći se spravama i jednostavno cijeloj dvorani u cjelini. Na videima i slikama ne može se dobiti takav dojam i osjećaj kao kada si zaista tu. Jednostavno sam se osjećao predivno, napunjeno energijom gledajući mnoge kako vježbaju.
To vrijeme divljenja, brzo je prošlo. U dvoranu su počeli pristizati i ostali reprezentativci, i juniorsi i seniorski. Pozdravio sam se sa svima. S mnogima sam već sklopio dobra prijateljstva. A onda, kada je sat otkucao 11 sati, krenuo sam se zagrijavati.