Sedmo poglavlje
Kako se to sada moglo dogoditi. Mislim, može se to dogoditi bilo kada, ali kako baš nama, kako baš sada. Zašto. Što dalje. Jel sva odgovornost sada pada na mene. Treba brinuti o braći. Koliko će to trajati. Nisam se mogao riješiti ovih misli.
“Nije ništa strašno” pogledala me mama pokazujući rukom na koljeno koje je bilo zamotano “dobro se osjećam, to je samo mala porezotina.”.
“Sve će biti u redu. To je život, dogodi se.” ubaci se tata.
“Ali što se dogodilo, kako se to dogodilo”, bio sam očajan i uporan.
“Na jednom raskrižju, mlada vozačica je ušla naglo iz suprotnog smjera, oduzevši mi prednost zabila se u naš auto. Zakočila sam koliko sam mogla, ali sudar nismo mogli izbjeći”. Pojavio se zabrinut izraz na njenu licu, a iz njega se rodio mali osmijeh. “Dobro smo i prošli. Hvala Bogu da nije gore”.
“Kada se to dogodilo?”
“Ne znam točno, danas popodne ili predvečer. Došli smo kući no krv iz koljena tekla je kao luda, i dugo ju nismo mogli zaustaviti.”
To je objašnjavalo mrlje krvi koje sam vidio po podu. Krv iz mamina koljena vjerojatno je toliko lila da je sve išlo po podu i kako to nisu mogli zaustaviti, trebala je možda medicinska pomoć.
U tom trenu dolazi moj brat Marko, koji je bio s mamom u autu, sav zbunjen.
“Što se dogodilo, šta ti je to na nozi mama?” djelovao je kao da se tek probudio i nije upućen ni u šta.
“Sudarila sam se autom, sve je u redu.” smirila ga je mama.
Izgledao je tako zbunjeno, i na trenutke smiješno, nije se sjećao ničega što se dogodilo.
Zato mi nije mogao ništa odgovoriti kada sam ga pitao što se dogodilo, nedugo nakon što sam ušao u kuću. Nakon neuspješnog dozivanja bilo koga kada sam se vratio, otišao sam na 2. kat gdje sam ipak pronašao svoja dva brata. Marko, koji je bio s mamom u autu u trenutku sudara, djelovao je zbunjeno i nije znao gdje je i što se dogodilo. Imao je nagle i uplašene pokrete. Ispitivao me gdje je mama i kada će doći. Trebalo ga je smjestiti da leži i smiri se.
Karlo, s druge strane imao je informacije o tome što se dogodilo, no nije smio niti je govorio išta Marku o tome. Uz dosta truda, smirili smo Marka koji je opet legao i pokušao spavati. Tada sam uspio tiho iz Karla izvući neke detaljnije informacije.
“Mama i Marko imali su prometnu nesreću” pogledao me smireno, što ne bih nikada očekivao u takvoj situaciji, “Negdje su se sudarili s nekom ženom kada su se vraćali kući.”
“Šta? Gdje je to bilo?”
“Ne znam točno.”
“I gdje su sada tata i mama?”
“Otišli su na hitnu da se mami zašije noga.”
Na jednom začuje se zvuk auta, na što smo se odmah Karlo i ja trčeći spustili dolje u prizemlje da vidimo kako je mama. Polako su u kuću ulazili tata i mama koja je na njega bila oslonjena i šepala sa zamotanim koljenom.
“Gdje ste bili?” upitao sam odmah.
“Na hitnoj, trebalo je mami zašiti nogu.” smireno me pogledao tata.
“Šta se točno dogodilo? Htio sam saznati što više detalja.
“Ajde polako, idemo unutra.”
Sjeli smo u kuhinju. Mama je oprezno postavila svoje koljeno, a ja sam stajao naslonjen na kuhinjsku površinu. Atmosfera je bila čudna. Kao nakon poraza. Osjećao sam se odgovornim, ne u za ono što se dogodilo, već za ono što će se događati. Kroz glavu su mi prolazila pitanja do kada će se mama oporaviti i kako će svakodnevne radnje i zadaci biti izvršavani dok se ona oporavlja. Naravno, mama je borac i ona će se sigurno brzo vratiti, no trebat će joj više odmora nego prije.
Na tren sam zaboravio na budućnost i htio saznati još više detalja o događaju.
“Što se točno dogodilo?”
“Danas popodne,” reče, “Marka sam vodila na jahanje konja. Vraćali smo se sa ranča. I na povratku, dogodilo se to što se dogodilo.”
“Aha, kako ste došli na tu ideju.”
“Pa trebao je ići na neku aktivnost, nešto je trebao raditi da se kreće, pa je htio ići na konje, radije nego šetati, i tako smo odlučili otići tamo.”
Pogledala me blago. “Stvarno je uživao. Treba mu takva aktivnost redovito. Sada će biti malo drukčije neko vrijeme, no brzo će se vratiti na staro.”
“Kako se ti osjećaš?”
“Dobro, potpuno svjesno i smireno se osjećam. Čak sam i odmah u trenu nakon sudara smirivala Marka i tu curu koja se s nama sudarila. Cijelo sam vrijeme bila smirena i svjesna, kao i sada. Je da me malo boli koljeno, ali proći će brzo.”
“Odlično, to mi je baš drago, i to je najvažnije. Pokušat ću ti pomoći i više nego uobičajeno, jer je potrebno sada.”
“Trebat će svakako, ali brzo ću se ja vratiti u puni pogon.”