Deveto poglavlje
Nakon još jedne prespavane noći, ujutro su me opet čekale obveze u kući koje sam trebao obavljati. Na sreću, mama se jako dobro oporavljala i već je mogla raditi dosta posla po kući. Naravno, potrebno je vrijeme kako bi se u potpunosti vratila u svakodnevicu i oporavila.
Nastavio sam i sa svojim treninzima, jer kontrolni trening na rasporedu je ovog vikenda. To znači da imam još 3 treninga prije nego nastupam. Po tom pitanju sam se osjećao dobro, jer sam mogao skakati sve. S obzirom da nisam stigao dobro uvježbati nove skokove, odlučili smo trener i ja da ćemo ići ovaj puta sa lakšim skokovima te da ćemo uvježbavati ove nove za sljedeći kontrolni trening.
Skokove koje sam skakao sada, već sam radio dugo vremena i trebalo ih je sada jednostavno napraviti da budu što je moguće bolji i ljepši. Da budu kontrolirani i elegantni. Tako da sada više nije bio u pitanju prevelik fizički i psihički napor oko napredovanja i usvajanja novih stvari, već oko toga da usavršim ono što već znam.
Naravno da je zabavniji dio kada učiš nešto novo, kada otkrivaš kako napraviti taj novi element. Jedan skok probaš ovako, a drugi onako. I taj proces otkrivanja i učenja je ono što zaista daje veliko zadovoljstvo. No, kada je vrijeme za natjecanje, onda treba raditi na pročišćavanju i uljepšavanju onoga što se radi na natjecanju.
Ovakav osjećaj nikada nisam doživio. To je ono čemu svatko teži da osjeti, a znaš kako to izgleda tek kada doživiš. Osjetio sam takvu strast i ispunjenje samo u tome što mogu biti u dvorani i raditi gimnastiku. Osjećao sam se potpuno i toplo, iako kada sam došao u dvoranu, nije bilo baš toplo unutra, no ja sam se svejedno naježio i osjetio takvu toplinu, prije svega oko srca, a onda i po cijelome tijelu.
A ako se vratim na početak svoje priče s gimnastikom, ona otkriva kako se dolazi do toga da pronađeš nešto što voliš raditi.
Naime, u početku sam jedva ušao u dvoranu. Nisam niti znao što je gimnastika, a kako to i biva u ljudskoj prirodi, nisam niti htio ići probati, jer je bilo nešto nepoznato. Na nagovor tate, ušao sam u dvoranu, a od tada nisam izašao.
Probao sam i dosta drugih aktivnosti i sportova, no gimnastika mi je kliknula. Jer sam bio otvoren i dao priliku. Samo ako daš priliku saznat ćeš voliš li to ili ne. Do tada, sve ostaje samo mogućnost. I zato treba biti hrabar i probati, jer nikad ne znaš gdje leži tvoja strast.
Uživajući u svakom treningu koji sam odradio do kontrolnog treninga, brzo mi je prošlo to vrijeme. Sutra je dan kada idem na KT. No, ne mogu stvari teći jednostavno.
S obzirom da se KT održava u Zagrebu, treba mi prijevoz. Planirao sam da me tata odveze, pa kada završim, vratimo se. No, tata je na putu i ne može me odvesti. Stoga moram smišljati novi način kako ću doći tamo.
Nakon dosta razmišljanja, odlučio sam se za autobus. Na sreću, kreće čak i ranije nego što mi je potrebno, tako da je to još i bolje. Stižem u Zagreb 2 i pol sata prije početka. A s obzirom da kad se nešto zakomplicira na jednoj strani, obično ispadne dobro na drugoj, uspio sam složiti i prijevoz do dvorane. Jer dvorana je od kolodvora poprilično udaljena.
Tata se upravo vraćao s putovanja kroz Zagreb te je ostao da me odveze u dvoranu i nakon toga se zajedno vraćamo kući.
Iduće, hladno jutro, sve je bilo spremno i otišao sam do kolodvora gdje sam sjeo na autobus. Na moje iznenađenje, nije toliko puno ljudi bilo na kolodvoru. Vjerojatno jer je bila subota. Hladno subotnje jutro. Sunce tek što je izašlo iznad horizonta. Povici sa svih strana, svatko juri svoju kartu i svoje mjesto u busu.
Sjedajući u bus nakon što sam kupio kartu, osjetio sam da je kroz mene prošla nekakva jeza. Zapitao sam se “Jesam li ja stvarno krenuo tamo gdje jesam. Kako ja to samo tako mogu napraviti. I to sam. Idem a nisam vjerojatno niti svjestan”. I vjerojatno nisam. Jednostavno sam bacio sve te misli iz glave. Kao da sam zaboravio o tome. Samo sam sjeo u sjedalo, bacio pogled kroz prozor i opustio se koliko sam mogao.
Pokušao sam se podsjetiti svoga važnog stava, a to je da uživam u svakom trenutku. Posebice sada, kada radim ono za što treniram cijelo vrijeme. Kada imam priliku družit se sa najboljima u Hrvatskoj i biti dio te atmosfere o kojoj sanjam.
Kada je autobus krenuo, zatvorio sam oči i utonuo u lagani san, ne razmišljajući o tome da trebam biti oprezan gdje trebam izaći iz autobusa.