Najrašireniji smjer razmišljanja i filozofiranja, uz materijalizam, u filozofiji je idealizam. Za polazište u tumačenju svijeta i života koristi neko nadosjetilno načelo, ideju, misao ili Boga – to je svaka filozofija koja nigeria neovisnu opstojnost materijalne stvarnosti ili ju smatra tek izvedenom, odnosno vjeruju da mora postojati i da postoji nešto više od ovog materijalnog na ovoj Zemlji.
Postoje dva osnovna oblika, smjera idealizma – subjektivni i objektivni.
Objektivni idealizam tvrdi da postoji misaona, duhovna stvarnost izvan subjekta, predmeta. Za njih je sama ta duhovna stvarnost primarna, ona je izvor i bit svijeta. Neki od najpoznatijih idealista su Platon, Aristotel i Hegel.
S druge strane imamo subjektivne idealiste. Subjektivni idealisti priznaju samo postojanje subjektivnih doživljaja svijesti. Što znači da samo ono što možemo spoznati i osjetiti – postoji. Oni negiraju postojanje objektivne stvarnosti izban svijesti i zato idealizam često završava u solipsizmu. Solipsizam je stajalište da ne posotoji ništa drugo osim nečijega vlastitog uma i mentalnih stanja te njegovih osobnih spoznaja. Najpoznatiji subjektivist je Berkeley.
Idealizam daje prvenstvo subjektu, duhu ili nekim nadsubjektivnim idealnim oblicima što je suprotno od materijalistički orijentiranog empirizma. Idealističko stajalište zastupa racionalizam, prema kojemu je um samostalan izvor spoznaje. Jedan od najpoznatijih smjerova idealizma je spoznajno-teoretski idealizam, koji dokida sve materijalističke momente, koje je prvi Kant uveo i smatrao nužnima za razumijevanje spoznajnog procesa.
Jedan od smjerova tog idealizma je pozitivistički idealizam koji je poveo Mach. Mach tvrdi da su stvari i subjekt(ja) samo kompleksi osjeta. Idealizam je pretežno zastupao gledišta koja su udaljenija od znanstvenih spoznaja. U temeljnom pogledu, idealistički svjetonazor je i gledište da je ideja oblik tvari. Tvar je po sebi čista bezobličnost, a oblik postavlja tu tvar u biće i daje mu egzistencijalni oblik po kojem se razlikuje od svih drugih bića. Stoga je ideja bit bitka.
Po meni ovaj idealizam, subjektivni, ima puno smisla. Jer sve ono što osjetimo i spoznamo osjetilima možemo sa sigurnošću utvriditi da postoji. No, opet, mislim da je najbolje vjerovanje negdje na sredini, između subjektivnog i objektivnog idealizma. Sigurno postoji nešto više iznad nas, o čemu ne znamo puno, a možemo vjerovati svemu što vidimo svojim osjetilima i preispitamo.