-U potrazi za mirom (novela)
Brrrrr…oglasio se alarm. Svanuo je novi dan. 6 sati je ujutro i treba započeti novi dan, a Anđelo još osjeća toplinu jastuka na svome licu dok hoda do kupaonice. Najviše što sada želi raditi je nastaviti spavati, barem još malo. Glas mu govori iznutra “Lezi još malo, nećeš ništa propustiti, a san je važan.” i zove ga da se vrati natrag, dok se gleda u ogledalo s jedva otvorenim očima naslonjen na umivaonik. Požuda je velika i izazov je ogroman, vratiti se u krevet i nastaviti sanjati – ili ustati i loviti svoje snove. Naglo je oživio lice izvorski hladnom vodom i na tren se razbudio. Dobio je osjećaj da može krenuti dalje i da je sada dobro.
Dok je držao četkicu za zube radeći kružne pokrete gledajući u umivaonik, oči su mu se nekontrolirano sklopile što je odmah proizvelo peckanje. Nije mogao držati oči zatvorene, odnosno nije ih smio zatvoriti, jer je nepodnošljivo peckalo. To peckanje jednostavno zove na spavanje, ne dopušta da otvori oči ponovno. Toliko je puta do sada već bio u takvoj situaciji i nikako nije uspijevao pobijediti. Svakoga dana kada malo dođe sebi, dok mu sve fige sjednu na svoje mjesto, otprilike u rano popodne, počinje shvaćati koliki je propust napravio jer je i danas spavao do 10 sati. Iako, mislio je, s jedne strane nema ništa loše u tome da se odspava. San je jako važan za čovjeka i treba se dobro naspavati. No ono što Anđelo nije uzimao u obzir je vrijeme u koje se spava i (ne)pravilan ritam. Naravno, to je onda utjecalo na ostale aktivnosti i rezultate koje je ostvarivao. Već dugo vremena nije se mogao izboriti s time da na vrijeme ide spavati. Ostajao bi budan do kasno u noć i onda bi ujutro dugo spavao. Neizdrživo peckanje u očima pokušao je spriječiti s malo vode, što je trenutno djelovalo, no zaključio je da sada više ne može zatvarati oči, jer peckanje je neizdrživo – iako ga zove na san. Sada je već sam sebi prešao svaku granicu i prekipio je.
Ne mogu više ovako, dosta je, govorio si je tiho. Vrijeme je da već jednom uzmem sebe u svoje ruke i napravim nešto od sebe. Do tada nije vjerovao koliko je velika moć pozitivnog govora samom sebi, no sada je to osjetio na djelu. Iako je toliko žarko želio ponovno se vratiti u krevet, danas je pobjedila disciplina. I to prvi puta u njegovu mladom životu. Toliko je sanjao o tome i žudio za time, a sada je to i ostvario. Iako tada nije znao da je to samo početak, prvi korak. U trenutku kada su nove kapljice ledeno hladne vode dotaknule mu ponovno pospano lice, kao da je novi život osvanuo u njemu. Oči su se otvorile, a srce počelo lupati brže i glasnije. Sad je sve jasnije. kasnije, nije mogao to raditi kasnije, jer snovi ne čekaju i ne pitaju jesi li umoran, već gaze sve pred sobom. Kao i vrijeme, koje teče i protječe neumorno i nezaustavljivo.
I sama pomisao na to da ova sekunda koja je sada prošla, koju je potrošio umivajući se, neće više nikada biti vraćena, na smrt ga je strašila. Osjećao je jezu i neopisiv dubok strah misleći o tome kako vrijeme ne može vratiti natrag. Gledajući čas u bijeli umivaonik čas sebe u ogledalo, razmišljao je o svemu što treba danas napraviti i što želi promijeniti. Sinoć je još odlučio što bi mogao danas ujutro isprobati, ako, odnosno kada se probudi. No po redu, sjetio se. Ne treba žuriti i preskakati korake. Dio po dio. I cio svijet bio mu je mio. Nabacio je uz veliki napor osmijeh na lice i zaputio se u sobu. Sjedajući na krevet, ovoga puta već vedar i potpuno budan, bacio se na prvu stvar koju je htio isprobati ovoga jutra – disanje.
U zadnje vrijeme, otkako se bližio kraj školske godine i stres se povećavao, shvatio je da se teško kontrolira u takvim napetim situacijama. Obuzme ga strah i oblije znoj, a srce lupa kao ludo. Nije se mogao kontrolirati i sav je bivao uznemiren u takvim siutacijama. A bližila se matura i morao se nekako moći smiriti u takvim trenutcima. Htio je to promijeniti i poboljšati.
Udahnuo je prvi puta, pa polako izdahnuo misleći kako je već opušten, a tek je krenuio. Nije ni slutio da će toliko trenutni efekat imati jedan jednostavan udah. I udahnuo je opet, i opet no misli su mu sada malo odlutale. Sjetio se one zadaće koju mora napisati za sutra. Dok je u mislima prolazio kroz školu vidio je onu smeđokosu slatku Marijanu koja mu je prošli tjedan zapela za oko. Otišao je za njom, u svojim mislima, i odlutao. Promatrao je sa sigurne udaljenosti njenu dugu ravnu smeđu kosu i lijepe ruke. Za 2 minute se trgnuo i shvatio da je potpuno zaboravio na disanje s kojim je krenuo. Ovo će biti teže nego što sam očekivao – pomislio je Anđelo. I hoće, ni slutiti ne može što ga sve očekuje i kroz što će sve proći. Uhahnuo je još jednom, ovoga puta potpuno fokusiran da dah, pa polako izdahnuo. I učinio je to još jednom. Odmah je osjetio opuštanje i lagani mir, no i dalje je bio zbunjen i nesiguran, kako izgleda kad sam u potpunosti miran i u kontroli nad samim sobom?
Tada je ustao i uzeo malu bilježnicu s bijelim tvrdim koricama i crnim drvetom na prednjoj strani koju je jučer kupio kada se vraćao iz škole. Htio je početi pisati. Naravno, pisati za sebe i o sebi – staviti svoje misli na papir. Kada ga nešto muči, može to napisati tamo, jer čuo je nedavno da papir najbolje sluša i čuva tajne.
Kada je otvorio bilježnicu, i vidio one linije pravilno poredane paralelno jednu ispod druge, zastao je. Zablokirao. Nije znao što napisati. Do tada kao da je imao sve sređeno i osjećao se motivirano za to, a sada, kada je došao trenutak za to, djeluje kao potpuno druga situacija od one koju je zamišljao.
Napokon, zapisao je kratko o svome danu i tome kakvo mu je bilo iskustvo disanja. Spomenuo je sve poteškoće koje je imao i ono što želi popraviti. Na njegovo iznenađenje, osjećao se kao da je s nekime razgovarao. I zaista jest taj osjećaj sjajan. Sjedio je sam u sobi i pisao, a kao da je pričao. Osjećao se olakšano i poslušano. U glavi mu se javila misao da ovo želi raditi što češće, naravno kada je potrebno.
Krenuo sam dobro za sada, nasmješio se Anđelo. Polako počinjem graditi svoju jutarnju rutinu, a ona je važna za uspjeh. Sada ću sigurno ostvarivati bolje rezultate, ovo je dobar prvi korak.
I bio je to sjajan prvi korak, početak. No onda je Anđelo upao u zamku. Umjesto da je uzeo knjigu i da malo čita, uzeo je mobitel. Kao da je potpisao predaju odmah nakon što je sjajno započeo. Lego je na krevet, upalio instagram i onda se zapetljao. I listao je i listao i nije dugo prestao. I nije mogao. Došla bi mu misao s vremena na vrijeme da bi trebao ustati i krenuti nešto raditi, da treba stati s ovime i to ga malo zaustavi, no onda samo vrati pogled na mobitel i nastavi raditi prstom gore-dolje.
Najednom, trgnuo se Anđelo i pogledao koliko je sati.
-Štaaa??!! – nije mogao vjerovati svojim očima i svojim mozgom. Bilo je prošlo 2 i pol sata od kada je legao da “malo odmori”. Sada je bilo 11 sati ujutro. Do tada, on nije osjećao nikakve čudne osjećaje unutar sebe zbog ovoga što je sada napravio, no nešto se u njemu počelo mijenjati. Počela ga je gristi savjest. Znao je da je on stvoren za nešto više, počimao je u to vjerovati i sada kad je ovdje potrošio skoro 3 dragocjena sata, nije mu bilo svejedno.
Koliko je Anđelo još tu bio zelen, vidi se u tome što je nakon što je shvatio koliko je vremena prošlo, zapao u tugovanje i odlučio da će nastaviti raditi što i do sada, ležati, pošto je prošlo već dosta vremena, pa kad nije odmah krenuo, zašto bi sada. I tako je prošao cijeli dan. Proletio je kao da je trajao 5 minuta, jer kad se ponovno trgnuo, vani je već počelo zalaziti Sunce.
-A dobro, tako je kako je – rekao je Anđelo djelujući smireno iako je iznutra osjećao tugu i nezadovoljstvo. Kao poražen. Osjećao je kako ga grize iznutra, jetra ga boli neizdrživo. U njegovoj glavi nešto se počelo mijenjati. Shvatio je da više ne može ovako trošiti dane. Super korak je to što je ujutro sjajno krenuo, no onda je potratio cijeli dan i nije iskoristio taj sjajan početak dana. Odlučio je da će napraviti promjenu. Od sutra kreće nova era.
Anđelo je učenik 4. razreda klasične gimnazije i sada se priprema za maturu. Za mjesec dana počinju prvi ispiti na maturi, a on je jedva krenuo učiti. I to ga polako izjeda i probada iznutra. Svjestan je toga da mora početi učiti i pokrenuti se, no to mu sve teže ide. Do tada, nije baš redovito učio. Iako si je stalno govorio da će od ponedjeljka učiti svaki dan, počeo bi učiti tek malo pred ispit, i onda naučio dovoljno da dobije neku prosječnu ocjenu.
Sjeo je u sobu razmišljajući – gdje će otići, jer u ovome okruženju očito više ne može biti. Može, ali ostat će na istome, a to ne želi. Prvo treba promijeniti okruženje, kako bi lakše promijenio sebe. Sve je manje vremena do prvog ispita na maturi, a on još nije krenuo učiti. Dugo je još sjedio podbočen rukom na bradi. Mislio je i mislio, a onda se najednom ustao i nasmješio.
Odmah je počeo pakirati stvari. Nije mu trebalo mnogo, 2 torbe, omanje, za robu i jedna manja za najpotrebnije stvari koje mu mogu zatrebati, poput novčanika i mobitela. Žurno je to sve radio, stavljajući prvo donje rublje na dno, a pri vrhu torbe majice i hlače. Vani je bilo dosta toplo, pa je trebao samo kratku odjeću. Ipak, iz sigurnosnih razloga, stavio je jedne duge hlače i gornji dio trenerke također dugački.
Ubrzo je sve bilo spremno, a onda se zaputio na kolodvor da kupi kartu. Nije sve išlo tako lako s odabirom prijevoznog sredstva. Dugo se nije vozio vlakom i htio je ići vlakom, no vlak je puno više vremena zahtijevao, a on je htio što prije stići na svoje odredište. Autobus je bio sjajan izbor, no njime se vozi gotovo svaki puta kada negdje ide. Htio je promjenu, ali nije htio trošiti previše vremena. Nakon dosta razmišljanja, odluči da će ići autobusom do tamo, a natrag će se vratiti vlakom. Njegove dileme potpuno je razješila stvar da je dostupna samo autobusna linija do njegova odredišta, tako da se zaputio na autobusni kolodvor.
Dobar dan, molim Vas jednu kartu za Međugorje, u jednom smjeru, sa smješkom je rekao Anđelo, gledajući kolodvor i sve te autobuse oko sebe. Uzbuđenje u njemu je raslo malo po malo kako se približavao taj trenutak polaska.
Ulazeći u bus, s mirnim i ozbiljnim izrazom lica, tražio je mjesto gdje bi mogao sjesti, po mogućnosti da pored njega nitko ne sjedi. Pri kraju busa pronašao je jedno mjesto gdje nitko nije sjedio i odmah stavio svoju torbu tamo te sjeo do prozora kako bi mogao promatrati krajolik tokom vožnje.
Ubrzo nakon polaska, oči su mu se počele polako sklapati i san ga obuzimati. Sve što je htio bilo je zaspati. Trudio se još malo ostati budan, jer se ipak nalazi u autobusu s nepoznatim ljudima. A želio je i gledati krajolik i vidjeti gdje to prolaze. Ipak, nakon nekoliko minuta, san je pobjedio, a Anđelo je lagano sklopio oči i usnuo.
Trgnuo se u trenutku kada je autobus poskočio jer je prešao preko rupe na cesti i naglo pogledao oko sebe, provjeravajući jesu li sve njegove stvari oko njega. Sve je bilo tu dok nije stavio ruku na džep gdje nije mogao pronaći mobitel. Srce mu je počelo lupati sve brže i brže. Uznemirio se i ubrzano je tražio i pipao rukama po sjedalima i torbama. Samo to nije htio, da mu nestane mobitel. Najednom, rukome je u torbi osjetio nešto tvrdo i postalo mu je lakše, no kada je otvorio torbu, bila je to čokolada i osjećaj razočaranja ponovno ga je preplavio. Postajao je očajan i nije se mogao smiriti. Onda se odlučio nasloniti natrag na svoje sjedalo, kad je pod leđima osjetio nešto tvrdo. Odmah je znao da je to to. Stavio je ruku iza leđa i uzeo svoj mobitel te se sam sebi nasmijao. Nepotrebno se živcirao i uzrujavao, a sve se riješilo kada se opustio i najmanje tome nadao.
Gledajući planine Bosne, Anđelo je imao osjećaj da je putovanje trajalo puno kraće nego što uistinu jest. Kada su došli u Međugorje, kao da je prošlo tek nekoliko sati, a ne 7. Kada je izašao iz autobusa, odmah je stao i zadivljeno pogledao oko sebe. Već s prvim udahom u Međugorju, osjetio je veliki mir i spokoj. Ogromna količina energije oblila ga je i izvana i iznutra dok je gledao planine i predivan sunčani okoliš.. Ovo je mjesto, pomislio je odmah Anđelo, jednostavno posebno. Zaista ima nešto ovdje, zbog čega tako puno ljudi tako često dolazi ovdje. Istina, ima nešto posebno, nekakva energija i mir. Teško je to objasniti, a najlakše osjetiti samo kada dođeš tamo. Možda je Međugorje tako mirno mjesto, jer je doslovno sveto, zahvaljujući ogromnoj količini molitve i vjere ljudi koji tamo žive i dolaze? Možda je to jednostavno izabrano mjesto od Boga, koje je kao raj na Zemlji?
Iako je još bio pod dojmom, diveći se svemu oko sebe, zaputio se prema svome smještaju. Pronašao je omanju, jednostavnu sobu u kojoj ima krevet, ormar i stol te izlaz na mali balkon obložen crvenim pločicama. Sve što mu treba za ovaj njegov pothvat. Na prvu pomisao, htio je biti u nekom sjajnom hotelu sa najnovijom tehnologijom, no onda je shvatio da će ovakva sobica biti bolja za njegov pothvat i omogućiti mu brže i bolje ostvarenje cilja koji je zacrtao.
Još prije nego je krenuo, napravio je plan igre. Prije nekoliko mjeseci je pročitao da sve želje koje imaš, trebaš napisati na papir i oblikovati ih u cilj. Tako ćeš taj cilj moći i ostvariti jer imaš detaljan plan akcije. Anđelo je tako napisao svoj plan za učenje za maturu. S obzirom da je osim osnovnih predmeta, hrvatskog, matematike i engleskog, polagao i psihologiju, imao je lijepu brojku od četiri predmeta. Plan je izgledao ovako: svaki dan kreće s učenjem u 9 sati i treba učiti tri predmeta barem 30 minuta, a onaj četvrti barem 1 sat. Imao je tjedan dana tu u Međugorju, prije nego se mora vratiti na prvi ispit, pa je odlučio da će ići po planu koliko može, fokusirajući se najviše na engleski, koji je prvi ispit, a onda će nastaviti po planu dalje.
Jedva je svojim očima mogao vjerovati kako je lijepa crkva svetog Jakova u Međugorju. Prelijepa svijetla boja kamena s velikim zvonikom i predvorjem. Ispred crkve osjetio je još veću energiju i mir nego i ostatku mjesta. S obzirom da je imao još dva sata prije odlaska na spavanje, odlučio je prošetati po Međugorju, a mjesto gdje je morao otići je crkva svetog Jakova. Gledajući u crkvu, oko nje u perifernom vidu imao je prelijepu zelenu prirodu, a iza u malo manjem fokusu bilo je brdo Križevac.
Kada se približio crkvi, i stao otprilike na sredini predvorja Međugorske crkve, kao da je stao u središte izvora energije i mira. Osjećao je spokoj kao nikada prije. Oko sebe vidio je tisuće ljudi koji mirno mole, a oko njih grupe stranih turista žurno slikaju brzo hodajući da ne izgube iz vida svoga vodiča. Što je više stajao tamo, osjećao se bolje i bolje. Tako se u životu nikada nije smirio. Do tada je uvijek bio užurban i nemiran. Uvijek je žurio nekamo, pokušavao sve kontrolirati, a za to vrijeme srce bi mu lupalo kao ludo, jer je bio napet. Čak nije niti redovito molio. Uzimao je molitvu zdravo za gotovo, kao nešto što je dovoljno raditi nedjeljom na misi ili kada se sjeti. A ovdje se sada sve promijenilo, kada je osjetio ovu energiju.. Taj mir naveo ga je na razmišljanje.
Je li zaista toliko velika moć molitve i mira. Sjećanje na jedan članak koji je nedavno pročitao na Facebooku – moć disanja, isprepleo se s ovim mislima. Stoga se Anđelo dao na razmišljanje o molitvi i disanju. Te dvije radnje činile su mu se sada kao “ono nešto” što je cijelo vrijeme bio tražio. Osjećao je da je to to što mu treba, kao da već to poznaje a nikako nije uzeo vremena da to prigrli malo bliže sebi.
Već stojeći u središtu dvorišta crkve, izmolio je dva Očenaša i dvije Zdravomarije. S velikim se smješkom zaputio prema svojemu smještaju razmišljajući o tome kako prigrliti ove nove prakse o kojima je sada razmišljao i tokom kojih se tako dobro osjećao. Mogao bih od sada, svako jutro i, ili svaku večer, mislio je, raditi nekakve vježbe disanja i moliti. Ako se tako dobro osjećam ovdje, što je vjerojatno zbog molitve, možda bih se mogao tako osjećati bilo gdje ako bih sam molio?
Odmah po dolasku u sobu, potražio je na internetu najjednostavnije vježbe disanja za početnike. Vježba koja mu se najviše svidjela bila je jednostavna vježba sa dubokim udahom(u stomak), tzv. Donje disanje u trajanju od 3 sekunde s izdahom u trajanju od 6. Od sada ću ovo raditi svako jutro. Uz to, složit ću si nekoliko molitvi koje ću uz to, prije ili poslije disanja moliti.
Od sada ne želim samo imati znanje i disciplinu da učim, govorio si je Anđelo, već želim imati kontrolu nad samim sobom, svojim disanjem i ponašanjem. Želim pronaći unutarnji mir kojim ću ovladati i moći ga prizvati k sebi u pomoć kad god mi je potrebno. Svaki čovjek zaslužuje imati mir sa samim sobom. Na kraju krajeva, to je neophodno, kako bi mogao imati mir i dobar odnos s bilo kojom drugom osobom.
Prvi dan promjene počeo je rano u zoru. Ustao je Anđelo kada mu je zazvonio alarm na mobitelu i brzo ga ugasio, ne bi li ga netko slučajno kroz one tanke zidove čuo da se tako rano budi. Odmah kada je ugasio alarm, poželio je ponovno leći natrag u krevet i još malo odspavati. Bilo je tek pola 7. A mogu barem malo – ne, ne možeš, prepirali su se đavao i anđeo unutar pospanoga Anđela koji je podbočen latovima na koljena i s rukama na bradi zamišljano i pospano gledao u pod.
-Pa dobro, pomislio je Anđelo, mogao bih onda uzeti malo mobitel dok se ne razbudim. U prvi tren ništa loše nije bilo u tome. A onda se Anđelo sjetio onoga dana kada je potratio 3 sata na mobitelu i nije ništa odradio te se brzo predomislio od toga.
Srećom, imao je nešto što je trebao raditi. Sjeo je na rub kreveta, na desnoj strani svoje sobe koja je još bila u mraku, spuštenih roletni. Samo je mala noćna lampa prigušenog žutog svjetla osvjetljavala Anđelovu lijevu stranu tijela. Sklopio je ruke, isprepleo prste i prvo podigao pogled prema nebu, a onda glavu spustio dolje govoreći riječi Očenaša.
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja… a nakon toga prelazio bi na Zdravomariju. Ponavljao je tako, više automatski, kao robot, nego kao ljudsko biće. Prva 3 “kruga” nije ništa posebno osjećao. Zapravo, osjećao se još više pospano i umorno.
A onda kada je došao na četvrti Očenaš, počeo je lagano osjećati mir, spokoj i sreću. Neprimjetni osmijeh pojavio mu se na licu. Kako je ovo dobro, rekao si je. Nastavio je moliti, dok nije izmolio sveukupno 5 “krugova”. Tada je prešao na disanje.
Ostao je sjediti u istom položaju. Ruke je sada razdvojio i stavio svaku na svoju nogu, lijevu na lijevu nogu, a desnu na desnu nogu s dlanovima otvorenima prema gore. Pokušao je udahnuti što je dublje mogao, brojeći do 3 i napuhujući stomak, no svejedno su mu se prsa idalje puno podizala. Zatim je izdahnuo polako, brojeći do 6. A kada je došao do broja pet, kao da je izgubio zrak unutar sebe i nije mogao dalje izdahnuti. Tada je refleksno zijevnuo, ne bi li nadomjestio nedostatak zraka.
Je li to možda prekratko vrijeme za udah? Previše mi zraka izlazi van, a malo ulazi, čudio se.
Zatim je ponovio udah još jednom. Drugi udah kao da nije mogao udahnuti. Kao da ga nešto ometa, kao da ima vrećicu na nosu i ne može uvući dovoljno zraka i napuniti potpuno pluća. Kratko je izdahnuo pa probao opet. Smiri se, rekao si je u bradu.
Treći udah napokon je bio bolji. Potpuno je udahnuo polako, a onda izdisao lagano do 6. Ponovio je to još 3 puta. A četvrti put, kada je izdisao, osjetio je lagano opuštanje. Ništa previše, ali u odnosu na prethodne dane i trenutke, ovo je bilo iznenađujuće. Kao da se nalazio u raju, potpuno miran i opušten. Iako su mu, istina, misli još uvijek lutale na sve strane, uspio se opustiti barem malo.
Nakon 10 udaha, završio je s disanjem i otvorio prozor te kratko izašao na balkon diveći se Međugorskim brdima. Punio se energijom iz zelenih vrhova u daljini. Osjećao se jače svakim trenutkom koji se divio njima. Kao da se preporodio. Osjećao je mir i spokoj, a istovremeno i veliku snagu.
Napunjen tom energijom, krenuo je sa svojim glavnim zadatkom, učenjem za maturu. Prvo je krenuo s engleskim, zato što je to prvi ispit na maturi. Učio je 20 minuta i izgubio fokus. Zatim je otišao na kratku pauzu, popio vode i nastavio. Izdržao je još 10, a onda se umorio. Engleski je danas trebao učiti barem 1 sat.
Ajde, malo odmori sad 2 minute i onda se diži nazad. Neće biti lako, to si već sad svjestan, pričao je sam sa sobom, ali možeš ti to. Da je lako, radio bi to svatko.
Zatim se vratio na učenje. Patio se prvih 5 minuta, a onda je idućih 30 minuta prošlo kao 5. Zadubio se u učenje i vrijeme mu je prošlo brzinom svjetlosti. Nije mogao vjerovati svojim osjetilima, kako je samo to uspio. Osjetio je kako je zaista efektno učio, nakon dugo vremena. Zapravo, prvi puta ikada. Nikada do sada nije tako čvrsto odlučio da će učiti i sada je odmah iskusio velike koristi.
Dobre stvari se događaju onima koji djeluju. Kad se pokreneš, sve se pokrene u tvoju korist. Nakon toga bacio se na matematiku. Za matematiku trebalo mu je inače malo više vremena. Iako ju je volio, volio je osjećaj kada uspije riješiti zadatak i dobije točan odgovor, no trebalo mu je ponekad malo više vremena da shvati što treba raditi u zadatku i kako da dođe do rješenja. Stoga je morao dosta vježbati. I više nego što bi se očekivalo. Znao je on to dobro, i zato je sada malo više vježbao i matematiku.
Ako imam vremena, a sada ga imam, zašto ga ne bih iskoristio onda za vježbanje, posebno matematike, za koju mi treba više vremena, kada je to nešto za što ću svakako trebati vrijeme i rad, zašto ne početi odmah.
Do tada mu je vrijeme uz vježbanje matematike jako sporo prolazilo, kao i satovi matematike. Kada bi rješavao zadatke iz matematike kod kuće, vrijeme je sporo prolazilo. No sada, kada je pogledao na sat prvi puta nakon što je počeo vježbati, bilo je prošlo dva sata. Rješio je dosta zadataka i nije mogao vjerovati da je tako puno vremena prošlo tolikom brzinom.
Bravo majstore, legendo – bodrio se. Trudio se sve više govoriti pozitivno sam sebi i osjećao se odmah bolje. Tko će me bodriti ako ne ja sam sebe?, smješio se. Početkom srednje škole, još si je često govorio loše i ružne riječi, grdio sam sebe. Kada bi u nečemu pogriješio ili kada ne bi napravio na vrijeme, znao si je govoriti zaista ružne riječi, a od toga se osjećao loše. Sada su se stvari promijenile, postao je svjestan toga koliko je važno sam sebe bodriti. Jer nitko to drugi neće umjesto tebe raditi.
Prije nego što je krenuo s vježbanjem zadnjeg predmeta, hrvatskog, ručao je i otišao prošetati Međugorjem. Upijao je još energije iz Hercegovačkih brda i okoliša. Divio se svemu oko njega hodajući kroz mir i spokoj. Ovo je zaista predobar osjećaj, govorio si je. Mislim da ću, pomoću molitve i disanja, ovaj osjećaj moći zadržati bilo gdje odem. Prvo gdje će mi trebati je na maturi.
Tokom osnovne i srednje škole, Anđelo je na ispitima bivao vrlo nemiran. Kada bi zvonilo za kraj sata prije ispita, kada je imao još 5 minuta malog odmora prije početka ispita, već bi se počeo lagano tresti i hvatala ga je jeza. To se naravno poboljšavalo s godinama, no panika je uvijek bila prisutna. Čak ni činjenica da je učio i dobro se pripremio za ispit nije mijenjala situaciju puno.
Bio je Anđelo svjestan toga i trudio se, od drugog polugodišta četvrtog razreda to i promijeniti. Stvari su se polagano slagale u njegovu korist, sve do sadašnjeg trenutka, kada je potpuno svjestan onoga što treba i što ima te što treba raditi.
Dovršio je učenje hrvatskoga, a onda je i iduća 3 dana odradio sličan raspored. Učio je po cijeli dan, s time da je u 6 popodne najkasnije morao završiti s učenjem i otići na trening ili raditi što god ga je volja, da u tome uživa i odmara.
Iako se na početku činilo da ima dosta vremena, došao je dan mature. Prvi ispit bio je iz engleskog jezika. To je bio i prvi ispit za Anđelovu glavu i mirnoću, osim toga što je bio ispit iz Engleskog. Dan prije odlučio je ništa ne učiti kako bi mu se sve smjestilo u glavi i kako bi bio potpuno miran. Osjećao se samopouzdano što se tiče znanja, jer je zaista puno učio i u svoje je znanje bio siguran. Ono u što još nije bio siguran bila je mirnoća i fokus. Hoće li moći izdržati da bude miran tokom ispita, da mu se ruke ne tresu kao Zenica, čelo znoji i da mu znoj curi niz obraze?
Ispit je bio u 9 sati ujutro. Htio se probuditi Anđelo u 6 sati toga dana kako bi imao dovoljno vremena da se na miru pripremi i razbudi do ispita. I probudio se u 6, no onda je još odspavao sat vremena.Probudio se tada u 7 sati, i iako je u početku žurio misleći da neće sve stići, na kraju je bilo dovoljno vremena.
Zaputio se do škole i stigao tamo u 8:45. Pred školom su, raspoređeni u manjim grupicama, pušači već redovno bili udubljeni u svoje zanimacije i priče, čekajući vrijeme da mogu ući u školu. Polako je hodao Anđelo prema školi i trudio se disati polako i smireno. Moram odmah krenuti s disanjem, govorio si je, da se odmah smirim i takav miran uđem u školu. I zaista se odmah osjećao smireno te je polako i sigurno koračao prema ulazu.
Srce mu je počelo lupati malo brže i malo jače, a disanje se poremetilo, jer je na njega zaboravio dok je tražio na papiru u kojoj učionici on piše maturu. Dok se penjao po stepenicama prema učionici gdje je trebao pisati maturu, polako ga je hvatala mala jeza, najviše zbog toga što je vidio da je profesor koji je uvijek bio strah i trepet, dežuran u učionici gdje on piše.
Onda se sjetio da bi trebao udahnuti da se smiri, što je i učinio, pa se sve oko njega nekako usporilo. Dobro je, šapnuo si je u bradu osjećajući mir. Moram imati na umu da trebam udahnuti redovno. A onda dok je hodao prema učionici, srce je opet počelo lupati, kao da želi iskočiti iz Anđelovih prsa. Dok je tražio svoju stolicu, brzim je pokretima gledao oko sebe, a onda je napokon dokazao sam sebi da se može kontrolirati u ovakvim situacijama koje se čine stresne. Inače bi mu se ruka tresla dok bi sjedao na stolicu, a ovaj puta, ponovno je udahnuo i mirno sjeo gledajući oko sebe s velikim samopouzdanjem.
Udahnuo je i još nekoliko puta odmah kada je sjeo. Oči su mu se širom otvorile i lagano se nasmješio. Mirno je pogledavao čas oko sebe, čas u svoju klupu smeđe boje s bijelim dugačko eliptičnim tragovima godova. Srce mu je usporavalo ritam lupanja sa svakim dubokim udisajem koji je napravio. U tim trenutcima udaha, u misli su mu se vraćale uspomene kada je vježbao to disanje u Međugorju. Njegovo maštanje prekinula je profesorica svojim pozdravom “Dobar dan” kada je počela čitati upute za maturu.
Anđelo je maturu napisao sjajno, cijelo vrijeme kontrolirajući svoje disanje i time rad srca. Nije dozvolio stresu da ga obuzme i ne dopusti mu da riješi zadatke kako treba, već je mirno rješavao zadatak po zadatak. Na kraju ispita, kada je dovršio i esej, polako je ustao i izašao van iz učionice.
Bravo, majstore, legendo, govorio si je što je tiše mogao, a opet što glasnije, jer velika je energija bila u njemu. Ovo je za njega do sada jedna od najvećih pobjeda. Sigurno je najveća pobjeda nad samim sobom, a takve su pobjede i najteže i zato je bio tako sretan. Sa smješkom je Anđelo izašao iz škole i otišao si kupiti sladoled.